Područje današnje opštine Kotor-Varoš bilo je naseljeno i u davna vremena, najvjerovatnije jos u neolitiku.Izvjesno je da su cijelo područje naseljavali stanovnici ilirskog porijekla dok u IV vijeku p.n.e.nisu prvi put prodrli Kelti.Pred kraj starog vijeka područje oko rijeke Vrbas i Vrbanje naseljavalo je tračansko pleme Mezeji dok u l vijeku n.e. ovo područje osvajaju Rimljani.Kao sto su se drevni Mezeji postupno stapali sa Rimljanima, tako su se svi zajedno postupno stapali sa Slavenima koji poslije osvajanja od IV-VII vijeka naseljavaju ovo područje.Sve te promjene teško je pratiti, ali je sigurno da će više svjetla unijeti buduća otkopavanja mnogih gradina koja kriju ali i čuvaju vrijedne spomenike i druge dokaze duhovne i materijalne kulture.Tokom sljedećeg vjeka doseljena slavenska plemena stvoriti će nekoliko samostalnih državica na Balkanu.
Bosna se kao samostalna država prvi put spominje u X vijeku.
Nakon slavenskih osvajanja i slavenizacije cijelog područja postepeno je iz plemenske organizacije nastajala i državna organizacija.Sredinom XII vijeka župe Uskoplje, Pljeva i Luka, sudeću prema nekim pisanjima bile su u sastavu Bosne, i to su u svakom slučaju bile granične župe.
U povelji Stjepana Kotromanića II datu Vukosavu Hrvatiniću oko 1321.god. Potvrđuju se župe Banica i Vrbanja sa gradovima Banicom i Kotorom kao lični
posjed.
Ovaj feudalni posjed Hrvatinića je kasnije 1404.god.još više proširio Hrvoje Vukčić Hrvatinić (Stjepančić), koji se naziva gospodarem Donjih kraja(područje rijeke Vrbas do preko Sane). Iako je ugarski kralj Ludovik I
Sigismund pokušao osvojiti Bosnu nije mu polazilo za rukom. Čak je i Ugarski
kralj Sigismund I 1411.god. Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću priznao pravo posjeda
Donjih kraja.
Uto vrijeme gradovi Kotor i Zvečaj kod Banja -Luke imali su strateški značaj za odbranu Bosanske države
Nikakvih značajnijh promjena nije bilo do turskih osvajanja. Od 1519.god.
srednje-vjekovni grad Kotor je pod turskom upravom. Tad se pored naselja Kotor formira naselje Varoš na području današnjeg Donjeg Varoša. Širenjem
grada u oba pravca nastao je grad koji je u svom nazivu zadržao oba imena
Kotor-Varoš u čiji sastav su ušla naselja:Kotor katolički, Kotor turski, Čepak,
Slatina i Varoš, a kji se prvi put pod tim imenom spominje 1889.god., poslije
popisa stanovništva koji je tada organizovala Austro-Ugarska, a koja je odlukom velikih sila anketirala BiH 1878.god., poslije krvavo ugušenog ustanka protiv turske vlasti 1875.god.
Kotor-Varoš se od 01.12.1918.god. nalazi u sastavu Kraljevine SHS, a od 1945.god. u sastavu SFRJ.

    Kotorvaroški kraj pripada banjaločko-dobojskom geografskom području.
Gledano, u odnosu na šire područje, to je predio smješten između travničkog na jugu, teslićkog i dobojskog i prnjavorskog na istoku, banjalučkog na sjeverozapadu, te jajačkog na jugozapadu.
Od prilike sredinom ovog prostora teče rijeka Vrbanja, duga 85,3 km., koja izvire ispod planine Vlašić na visini od 1520.m.n.v. Vrbanja se od izvora do ušća spust tačno 1356. metara.
Porječju Vrbanje pripada većina rječica i potoka što izviru na području kotorvaroškog kraja. Išto je najvažnije da su rječice i potoci još uvijek bistri
i nezagađeni.
Kotorvaroški kraj pretežno je brdsko-planinsko područje.Okružuju ga planine:
Bjeljavina (742), Tisovac (1172), Čemernica (1338), Vlašić (1943), Očauš (1383), Borja (1077), Uzlomac i Skatavica (732).
Na ovom području, posebno uz Vrbanju, ima i ravničarskog plodnog tla. Odnos brdsko-planinskog prema ravničarskom dijelu u čitavom kotorvarošk-
om kraju je nekako četiri na prema jedan.
Kotorvaroški kraj pripada preddinarskom biljnogeografskom području gdje se prosječna godišnja temperatura kreće oko 12 c. stepeni, u januaru -2 c. stepeni, u julu 20 c. stepeni. Idući od Banja-Luke prema Kotor-Varošu i dalje u pravcu Skender Vakufa postepeno raste nadmorska visina. Tako ona
u Banja-Luci iznosi 163, u Čelincu 195, u Kotor-Varošu 280, u S.Vakufu 650
m.n.v..
To, pred ostalog,uvjetuje podnevlje ovog kraja, koji je okružen razmjerno visokim planinama i većim dijelom je brdsko planinska klima.
Ovdje je priroda raznolika, lijepa i dovoljno bogata za one koji to znaju vidjeti, cijeniti i iskoristiti.
     
   KOTORIŠTE se prvi put, prema nezvaničnim podacima, spominje krajem XVIII i početkom XIX vijeka, mada su podaci iz tog perijoda veoma oskudni.
Kotorište je dobilo osobito na slučaju kad je 1871.god. postalo središtem istoimene župe.Ovdje je župnik, doselivši sa Sokolina, sagradio župni stan i potrebne gospodarske zgrade.Prve statističke podatke o ovom selu nalazimo
u izvještaju apostolskog vikara iz godine 1815. Od sredine XIX vijeka sadržani su u raznim šematizmima i popisima.
Ponekad su ti podaci bili saopšteni zajedno sa onim o Kotor- Vrošu, Čepku i Slatini. U ovom selu, kao i u drugim selima ove župe, broj stanovnika je presporo rastao.Tome su, kako smo već vidjeli, najčešći uzroci razne bolesti i česti ratovi.
Godine 1986 u Kotorištu su živjele ili žive porodice: Anušić, Antunović, Barišić, Bilanović, Bjelobrk, Bujdo, Gavranić, Glavaš, Grgić, Jakić, Jurić, Kljajić, Kurbegović, Lukić, Livak, Lovrenović, Mandić, Manović, Marjanović, Marković, Marunović, Oršulić, Petričević, Piličić, Ružić, Stipić, Šubara, Škrobić, Šimić, Verić, Zebić i Zorin.
U ratu 1992-95, većina od navedenih porodica je napustila Kotorište, zbog događaja koji su se u tom periodu zbivali. Porodice koje su zbog ratnih dejstava napustile Kotorište sad uglavnom žive u Evropskim zemljama, a neznatan broj u Americi i Australiji.
Godine 2008. u Kotorištu žive porodice:Antunović, Anušić, Barišić, Filipović, Glavaš, Gavranić, Jakić, Kurbegović, Lukić, Marjanović, Marković, Mijić, Mirosavljević, Momić, Šubara, Ilić, Tepić, Verić i Zorin.
Sadašnji broj i struktura stanovništva Kotorišta, u odnosu na prijeratni perijod, se veoma promijenila a razlog tome su gore navedeni događaji.
    Čitaocima ove stranice navodim da postoji razlika u danima i godinama, a prisutna je od pisca do pisca pojedinih literatura.